ŽUPA TIHALJINA (BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BDM)

Web: https://franjevci.info/raspored-osoblja/tihaljina-%E2%80%93-%C5%BEupa-bezgrje%C5%A1nog-za%C4%8De%C4%87a-bdm

Župnik: Fra Branimir Musa

Kontakt: +387 39/673-004

E-mail: zupa.tihaljina@biskupija.md.tm.ba

Podružne crkve: Puteševica

Foto: Robert JOLIĆ, ŠEMATIZAM HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE, Mostar, 2012., str. 240, 242, 243

O župi

Opći pregled

Tihaljsko je područje prirodna poveznica dviju geografskih cjelina: imotsko-bekijske i ljubuške kotline. Župa danas graniči sa župama Drinovci, Ružići i Klobuk te novijim župama Raskrižje i Šipovača. Na zapadu graniči s Republikom Hrvatskom, općina Vrgorac, župa Poljica. Osim sela Tihaljine župi pripadaju još dva mala odvojena naselja: Puteševica i Jabuka. Jabuka je zapravo zaselak sela Mijaci, s kojim ima zajedničko groblje i filijalnu crkvu, župa Poljica; državna granica prolazi kroza samo selo. Samo selo Tihaljina sastavljeno je od četrdesetak zaselaka.

Rijeka Tihaljina daje život tomu području pa je moguće uzgajanje ukusnoga voća i povrća, od kojega do danas živi jedan dio tihaljskih žitelja. Osobito je poznat tihaljski duhan. Ipak je taj plodni pojas vrlo uzak. Obradive površine je iznimno malo: ostatak je neplodni krš i drača, škrta makija i samo manjim dijelom prava šuma. Ovdje je Hercegovina najškrtija. Od ukupne površine samo je 14% obradivoga zemljišta (usporedbe radi, u općini Grude obradivo je 51,6%, a u Hercegovini 53,6% površine). Na izvoru Tihaljine stoljećima su radili mlinovi, poznati nadaleko, kao i stupe za obradu vunenih proizvoda.

Život je ovdje cvao još u pretpovijesno doba. Drevni je čovjek živio u blizini izvora rijeke Tihaljine, u pećini zvanoj danas Ravlića. Pećina je duboka 95 metara, otvor je širok 38 metara, a visina joj je između 5 i 20 metara. Da je na tihaljskome području bilo života i u ilirsko doba svjedoče pretpovijesne gradine i grobne gomile – tumuli. Rimljani su na području Tihaljine imali svoje naselje, putnu stanicu koja se u Tabuli Peutingeriani naziva Ad Fusciana. Nalazila se na iznimno važnoj rimskoj prometnici Narona (Vid kod Metkovića) – Salona (Solin kod Splita). Također su Rimljani, po svemu sudeći, koristili i neke ilirske utvrde kao svoje izvidnice ili stražarnice. Utvrdu Mukoš su nakon Rimljana koristili najvjerojatnije i humski plemići u srednjemu vijeku. Kada je točno pokršteno ilirsko-romansko pučanstvo na području današnje Tihaljine, teško je sa sigurnosti reći. Ipak ostatci crkve na Bašnjim njivama iz 5. ili 6. st. jasno svjedoče kako je kršćanstvo već tada cvalo na tome području. Prema predaji crkva je bila posvećena sv. Nikoli, a još u 19. st. zidine te crkve bile su dobro vidljive i očuvane. I danas su prepoznatljive. Lokalitet se zove Crkvina. Bakulina vijest o crkvi sv. Ilije na točno neutvrđenom mjestu nepouzdana je, kao i domaća predaja o crkvi sv. Petra iz predhrvatskoga razdoblja.

O životu u Tihaljini u srednjemu vijeku svjedoče pak nijemi kameni spomenici zvani stećci. Neki su vrlo lijepo urešeni, a nalaze se na osam lokaliteta: Bašnje njive (56 stećaka), Grebljić (6), Kordića greblje (22), Jelinačko polje (91), Borovište-Gladišike (8), Provalina (14), Mlinarevića ograda (2) i Mliničina (1 stećak).

Pretpovijest i osnutak župe

Oko godine 1300. osnovan je franjevački samostan u Imotskome. Iz njega će franjevci i tihaljsko područje pastorizirati sve do 1718., kada je Požarevačkim mirom Bekija zauvijek odijeljena od Imotskoga. čitavo to vrijeme puk se okupljao u crkvi sv. Nikole, sve dok ona – neznano kada – nije bila srušena, vjerojatno od Turaka, a možda i zbog zapuštenosti, jer je po bijegu pučanstva krajem 17. st. nije imao tko održavati.

Prvi put se Tihaljina u crkvenim dokumentima spominje 1599. kao jedno od naselja župe Veljaci, kojom upravljaju franjevci iz samostana u Zaostrogu. Ipak su redovito to područje pastorizirali franjevci iz Imotskoga. Tako se godine 1623. Tihaljina spominje kao jedna od župa imotskoga samostana. Sjedište je vjerojatno bilo u zaseoku Brdu, lokalitet Oblog, gdje se do danas vide tragovi zidina fratarske kućice unutarnje veličine 6 x 4 m, kapelice 3,5 x 2,5 m te bunara. No sjedište te prostrane župe samo je kratko vrijeme bilo u Tihaljini. Već 1626. župa se naziva Drinovcima. Oko 1770. župno je sjedište premješteno u Ružiće. Tako je Tihaljina dio župe Ružići do svoga osamostaljenja 1889. godine. Tijekom toga su vremena pastoralno za čitavo područje brinuli najprije franjevci imotskoga samostana do 1718., potom franjevci iz samostana Kreševo u Bosni do osnutka samostalne franjevačke zajednice u Hercegovini 1844. Otada za to područje pastoralno brinu hercegovački franjevci.

Sjedište je župe od njezina osnutka (ili obnove) 1889. do danas na uzvisini Denjuši u zaseoku Nezdravica. To je danas ujedno i središnji dio župe i sela Tihaljine, jer se u podnožju župne crkve i kuće razvila mala varošica. Župa je nastala od dijelova dotadanjih župa Ružići i Drinovci. Iz sastava ružićke župe odcijepljeno je selo Tihaljina (s klobučkim zaseokom Vlakama), a iz drinovačke župe sela Jabuka i Puteševica te tihaljski zaseoci Kanice, Kordići i Zaside.

Materijalna izgradnja

Župna je kuća sagrađena još prije nego se prvi župnik fra Andrija Knezović 1889. godine premjestio u Tihaljinu. O njezinoj su izgradnji brigu vodili ondašnji ružićki i drinovački župnici fra Jako Vasilj i fra Filip čutura, a novčano je pomogao biskup fra Paškal Buconjić. Koliko su župnici ostali u njoj, nije posvema jasno. Svakako ne predugo. Ta je kuća bila dobro razdrmana u potresu 1942., a srušena je u vrijeme župnikovanja fra Klementa Galića (1982. – 1985.). Drugu kuću počeo je, po svemu sudeći, graditi već prvi župnik fra Andrija. Neko su vrijeme fra Andrija i njegovi nasljednici stanovali kod svojih župljana (Primoraca na Ržištu i u Nezdravici) dok nisu dovršili župnu kuću. Kuća je poslije uređivana i nadograđivana, a od 1974. je napuštena. Na mjestu te župne kuće danas se nalazi novosagrađena kuća časnih sestara. Župnik fra Anđeo Glavaš dovršio je godine 1911. uređenje kuće i čatrnje te sagradio dvije manje kuće (gospodarske zgrade), a kraj potoka Nezdravice uredio je vrt. Župnik fra Jakov Jukić (1925. – 1931.) zasadio je vinograd i ogradio ga. Nakon rata župni je stan sve više propadao, a osobito tijekom pola godine 1949./1950. kada nije bilo župnika. Novi župnik fra Krsto Ravlić stanovao je 1950. neko vrijeme kod svojih župljana dok nije župnu kuću osposobio za stanovanje. Fra Jakov Lovrić sagradio je 1974. novu (treću) župnu kuću s vjeronaučnom dvoranom u prizemlju. Župnik fra Nedjeljko Martinović (1974. – 1981.) preselio je u novu kuću te joj dogradio još jedan dio: u prizemlju Župni ured i kuhinju, a na katu još dvije sobe. Osobito su lijepo kuća i čitavo dvorište uređeni počev od 1985., kada je za župnika došao fra Jozo Zovko. Kuća je 1986. nadozidana i pokrivena crijepom. Dvorište je prekrasno uređeno, a proširen je i prilazni put do crkve te uređeno parkiralište za brojne hodočasničke skupine koje su pohađale fra Jozu. Fra Jozo je na mjestu staroga župnog stana (koji je služio do 1974.) sagradio potpuno novu prostranu kuću za potrebe hodočasnika. U tu su kuću uselile časne sestre 1992., nakon što su bile protjerane iz svoga sjedišta – samostana u Bijelome Polju. U početku im je tu bio i novicijat.

Tihaljinu je dugo desetljeća po osnutku župe mučio veliki problem: nedostatak crkve. Misa se slavila najprije u jednoj sobi župne kuće, a onda u kapelici sv. Ilije, koju je sagradio prvi župnik fra Andrija Knezović. Tu je tijekom kojih 70-80 godina, po žegi, kiši, snijegu i svakome vremenu slavljena sveta misa i svi drugi obredi: puk je stajao vani, jer je u kapelici bilo mjesta samo za svećenika i poslužitelja. Tako sve do 1968., kada je crkva bila pokrivena i u njoj se mogli slaviti obredi. Crkvu je sa župljanima počeo zidati župnik fra Sebastijan Lesko 1921. ali se nije maknulo dalje od temelja. Drveni je zvonik sagradio fra Jakov Jukić te je na njega 1931. postavljeno zvono. Crkvu je nastavio graditi župnik fra Darinko Brkić 1938., ali je gradnju prekinuo rat. Kamen temeljac blagoslovio je 14. studenog 1938. biskup fra Alojzije Mišić uza sudjelovanje provincijala fra Mate čuturića. Nacrt je izradio arhitekt Lavoslav Horvat iz Zagreba. To je bila trobrodna prostrana crkva (dužina sa svetištem 40 metara, širina 17 metara, a visina srednje lađe također 17 metara). Zvonik je trebao biti visok 30 metara. Crkva danas izgleda uglavnom onako kako ju je zamislio arhitekt Horvat. Jedino je zvonik različit.

Domaći su komunisti po okončanju rata devastirali crkvene objekte, a u kapelici je uništen kip sv. Ilije te križevi i crkveno posuđe. Župnik fra Bodgan Ćubela porušio je drveni toranj 1957. i sagradio željezni. U crkvene je zidine prvi dirnuo dugogodišnji župnik fra Jakov Lovrić (1958. – 1974.). S traženjem dopusnica od vlasti i pripravljanjem građe otpočeo je već 1960. Dopusnice su dobivene 1961., a s gradnjom se otpočelo 1965. Gradnja je kasnila jer se župljani nisu mogli složiti oko predviđenoga skraćenja crkve za 8 metara. Konačno je na nagovor provincijala fra Zlatka Ćorića nastavljena izgradnja na starim zidinama, dakle bez skraćenja crkve. Do travnja 1966. bila su nadozidana tri reda klesanoga kamena. Nema detaljnih podataka o gradnji. Poznato je da je crkva pokrivena 1968. Od tada se u njoj slave svete mise. Gradnja je nastavljena: 1970. ožbukana je iznutra, 1971. uređen je drveni polulučni strop, crkva je popločana keramičkim pločicama, uređena je sakristija te postavljen veliki drveni oltar. O Božiću 1971. postavljeno je novo crkveno zvono na već postojeći željezni zvonik, teško 280 kilograma. Uglavnom je crkva uređena do 1974. Župnik fra Nedjeljko Martinović postavio je nove klupe. U njegovo vrijeme, a osobito zalaganjem kapelana fra Petra Ljubičića, započeta je izgradnja zvonika. Nacrt su izradili fra Pio Nuić i Stipe Glavaš, a radovi su otpočeli u studenom 1981. Konačno je zvonik dovršen za župnikovanja fra Klementa Galića (1982. – 1985.): obložen je kamenom da bi bio u stilu kamene crkve. Fra Klement je i ozvučio crkvu. Novi je izgled crkva dobila za župnikovanja fra Joze Zovke. Godine 1987. pokrivena je bakrom te su na nju postavljena četvera nova hrastova vrata, a 1988. postavljen je novi pod u crkvi. Također je lijepo obnovljena stara malena kapelica sv. Ilije. U crkvi i u dvorištu postavljeno je nekoliko novih lijepih kipova.

Fra Jozo je započeo i dovršio područnu crkvu u Puteševici posvećenu sv. Josipu. Gradnja je otpočela u travnju 1989., na zemljištu koje su darovali Kamilo i Krešo Vranješ. Crkvu je projektirao ing. Riki Tikveša iz Mostara. Dužina joj je 19 metara, a širina 13 metara. Ima oblik križa. Pokrivena je 1989., a iste su godine na nju postavljeni otvori. U 1990. dovršena je izvana i iznutra. Pod od brazilskoga mramora, Križni put i oltar, križ i kipovi, zvono i njegova elektrifikacija darovi su međugorskih hodočasnika. Uz crkvu je napravljena i čatrnja sa 60 m3 . Crkva je svečano blagoslovljena tek 19. ožujka 1994. Inače su do izgradnje vlastite crkve malobrojne puteševičke obitelji (1989. tu je bilo 29 obitelji sa 126 duša) sv. misu pohađale na Drinovačkome Brdu, u područnoj crkvi drinovačke župe, otkako je 1967. sagrađena ta crkva. Na puteševičkome groblju misa je od 1980. slavljena svake druge nedjelje. Sada se u crkvi slavi svake nedjelje.

Matične knjige sačuvane su od osnutka župe 1889. godine. Ipak matice oduzete po komunističkim vlastima 1946. nisu povraćene. Župni ured posjeduje samo kopije tih matica. Dokumenti se dijelom čuvaju od 1910., a župna kronika postoji tek od 1990. godine.

Kretanje pučanstva

Sve do 18. st. ne možemo reći ništa konkretnije o broju pučanstva na tome području. Prve konkretne podatke nalazimo u poznatom popisu biskupa fra Pave Dragićevića iz 1742. Tada je u Tihaljini bilo samo 26 domova, u kojima je živjelo 246 katolika. Godine 1768. biskup fra Marijan Bogdanović je zabilježio da su tu živjela 324 katolika u 41 domu. Godine 1813. tu je 67 domaćinstava sa 405 katolika. Veći rast nakon toga zaustavila je poznata kuga iz 1815. Tako 1844. u Tihaljini živi 551 katolik u 94 kuće. Prema Šematizmu fra Petra Bakule 1867. u Tihaljini je bilo 910 osoba u 120 domova. Već je vidljiv velik porast, koji će se u sljedećim desetljećima još više pojačavati. Tako 1882. u Tihaljini živi 926 osoba u 135 domova. U godini osamostaljenja 1889. u župi živi 1385 katolika u 223 doma (ovoliko povećanje je u velikoj mjeri posljedica pripojenja nekih zaselaka župe Drinovci, koja nisu pribrajana Tihaljini u prethodnim popisima). U Šematizmu iz 1892. navode se sljedeća sela u župi: Tihaljina i Zaside 206 obitelji – 1274 katolika, Jabuka 12 – 73, Puteševica 24 – 147, Vlake 5 – 28, ukupno 247 – 1522. Godine 1899. u župi je već 1815 katolika, a 1902. u 256 kuća živi 1871 župljanin. A 30 godina potom tu živi već više od 3000 župljana: godine 1932. u župi su u 455 domova živjela 3002 župljana. Naravno da bi ih bilo i više da nije bilo razornoga Prvoga svjetskog rata i njegovih posljedica. Svoj brojčani vrhunac župa doživljava u osvit novoga rata. Godine 1940. imala je 3506 žitelja, koji su živjeli u 549 kuća. Žrtve rata bile su prevelike: smrtno su stradala ili nestala na križnim putevima 226 Tihaljčana, 23 Puteševčana i 6 Jabučana – ukupno iz župe 255 Hrvata katolika. Broj žitelja potom se neizbježno smanjuje. Godine 1962. u župi živi 2876 župljana u 514 domova. A 1975. tu ih je još 2465 u 501 domu. Godine 1984. župi je bilo 1900 vjernika u 463 kuće, a 1989. u 468 domova 1849 župljana. Godine 2002. u župi živi tek oko 1250 stalnih župljana. Iseljavanje je u posljednje vrijeme zaustavljeno, a broj se župljana čak povećava. Tako je u župi 2007. bilo 1432 vjernika (Tihaljina 1286, Puteševica 109 i Jabuka 37). Godine 2010. u župi živi 1300 župljana u 350 domova.

Župnici i duhovni pomoćnici

Od 1889. do danas su se u upravi župe Tihaljine izmijenila 24 župnika. Uz njih je djelovalo i nekoliko duhovnih pomoćnika. Najduže je na župi ostao fra Jakov Lovrić, punih 16 godina, a onda prvi župnik fra Andrija Knezović, 15 godina. Svi su župnici i pomoćnici bili članovi Hercegovačke franjevačke provincije.

župnik

    župni vikar

fra Andrija Knezović 1889.-1904.

fra Križan Galić 1904.-1905.

fra Ivo Slišković 1905.-1909.

fra Anđeo Glavaš 1909.-1916.

fra Lazar čolak 1916.-1917.

fra Metod Miletić 1917.-1919.

fra Sebastijan Lesko 1919.-1922.

fra Silvestar Vasilj 1922.-1925.

fra Jakov Jukić 1925.-1931.

fra Petar Sesar 1931.-1933.

fra Lovro Babić 1933.-1937.

fra Darinko Brkić 1937.-1944.

fra Marijan Zubac 1944.-1945.

fra Mile Leko 1945.-1948.

    fra Eugen Tomić 1946.-1948.

fra Eugen Tomić 1949.

župa bez župnika VIII./1949.-III./1950.

fra Krsto Ravlić 1950.-1953.

fra Bogdan Ćubela 1953.-1958.

fra Jakov Lovrić 1958.-1974.

    fra Tihomir Kutle 1973.-1974.

fra Nedjeljko Martinović 1974.-1981.

    fra Mladen Luburić 1974.-1976.

    fra Eugen Tomić 1977.

    fra Ivan Kvesić 1977.-1978.

    fra Petar Ljubičić 1978.-1982.

fra Klement Galić 1981.-1985.

fra Jozo Zovko 1985.-1989.

fra Zrinko Čuvalo 1989.-1991.

    fra Jozo Zovko 1989.-1991.

fra Slavko Antunović 1991.-2000.

    fra Dinko Maslać 1991.-1992.

fra Jure Brkić 2000.-2010.

fra Branimir Musa 2010.-

Izvori: Robert JOLIĆ, ŠEMATIZAM HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE, Mostar, 2012., str. 240-244

Stranicu uređuje: administrator1@nekros.info